Kao mala jako cesto sam sanjala, uglavnom su to bili strasni snovi, desavalo mi se i da isti san sanjam vise puta, gori je osecaj nego kad gledas horor film…Sanjam kako se budim iz kreveta, mrak je u celoj kuci, nista ne vidim, hodam od sobe do sobe trazeci mamu, oca, brata, baku…Hodam stepenicama od prvog ka trecem spratu, silazim i penjem se, pokusavam cak i napolje da izadjem, ali vrata su zakljucana, tako hodam kroz kucu trazeci porodicu koja spava u kuci, ali ja ne mogu da ih nadjem, pokusavam da pobegenem jer pored mene su…kako to da objasnim kao duhovi, bolje reci zvukovi koji me proganjaju, koji me udaraju i guraju, okrecem se, oko sebe, ali nikoga ne vidim, samo mrak, i ti grozni zvukovi, koji mi govore gde da idem, sta da radim…Ulazim u svoju sobu, jos nisam otvorila vrata a iza mene se pojavljuje moja majka, i kaze ‘Ne idi tamo, iza vrata je Marija’, zatvaram vrata i odlazim…Zatim se probudim sva uplasena, i sledece noci isti san…
-Slabo pamtim snove, obicno, kada se probudim, posle pola sata zaboravim sta sam sanjala, ali ovaj san nikada necu zaboraviti, izgledao je tako stvarno, pogotovu za tu ‘Mariju’, i pitala sam majku kao ko je ona? Jer sam bila ubedjena da je ona stvarana, i da se to desilo, ali nije…I danas se plasim mraka, i ne bi smela da udjem u tu sobu kada je ugaseno svetlo, sta vise sada je to soba mog brata, ima devet godina i plasi se da spava sam, kada sam ga pitala zasto? Pogledao je na plafon iznad ormara, gde se nalazila kao zamalterisana fleka, i rekao mi je odatle dopiru glasovi, koji me plase…(Fleka je od vode, koja je tu curila, jer je iznad kupatilo).